Goran Božičević: Nelagode i snijeg

Snijeg noćašnji svjedočio je akciji interventne policije protiv aktivistica inicijative „Ne damo Varšavsku“ u strogom središtu Zagreba. Lagano padao i hrvatskom otrežnjenju se nadao.

Mora biti nelagode u ovom, neželjenom, otrežnjenju. Raznih vrsta nelagoda, čak. Nelagoda kod onih koji su dovedeni u situaciju da svi uvide (Car je gol!), što je Tuđman mislio kada je ushićeno, podignutim rukama uzvikivao: "Imamo Hrvatsku!".

Smatralo se (Zna se) da – svi – mi – imamo Hrvatsku. Tada je važno bilo odrediti se prema tom svom – novom vlasništvu. „Porez se plaća državi koju se voli“ išla je kampanja Ministarstva financija u 90ima. 'Voliš li ti to svoje novo vlasništvo ili ne?' Ako ne voliš – kako to i zašto?

Malobrojni su tada upozoravali da nemamo svi mi Hrvatsku, već ju samo neki imaju, zvali mi to 200 obitelji ili kako drugačije. Nismo ih mogli stvarno čuti i razumjeti. A lijepo nam je čovjek, jasno i glasno govorio: "Imamo Hrvatsku!". Pljeskali smo, no nismo rekli: "E, nemate. I mi ju imamo. Ne samo vi."

Zato noćašnje otrežnjenje koje nije niti prvo niti posebno odskače od dosadašnjih je ipak – nelagodnije. Hrvatsku imaju samo neki, oni će njome upravljati, na njoj zarađivati, nas obmanjivati – ali jedna (glavna?) obmana im je noćas ispala iz ruku. Car je gol! Hrvatsku nema narod, nemaju ljudi neumreženi u korupcijsko ulizivačko šutljivo promatračku hobotnicu koja je Hrvatsku čvrsto obgrlila, stišće ju , valjda od ljubavi, i guši, naravno ne primjećujući to.

Nelagode ima ne samo kod vlasnika Hrvatske već i kod pipaka te hobotnice – mnogih u državnom aparatu, prikladan naziv i postoji: javno – privatno partnerstvo, koji u obrani (valjda i svoje Hrvatske) moraju po njoj – djelovati, interventno, noću u pola 4, državnim (našim) novcem opremljeni, plaćeni, trenirani. Moraju odvoditi Hrvatsku u pritvor, mladež angažiranu privoditi, umjetničku uvredu za svoje gospodare na ulici odmah uništiti. Moraju sami sebi pojasniti da je taj nenasilni , pasivan otpor opasan, jer njihovi voždovi ne znaju što bi s njim, ugroza je to prve vrste, dovoljna da ekološke aktiviste teroristima označi.

Nelagode ima ponajviše kod mnoštva 'običnih' ljudi koji znaju da Hrvatsku odavno nemaju ali se ne predaju. Predati se – znači i zadnju nadu uništiti. Nemamo Hrvatsku, znamo, ali imamo pravo na Hrvatsku, to mi nitko ne može oduzeti. Znali smo da je kriminal u samim vrhovima vlasti ali da će kriminal policiju na nezadovoljne građane baš sada, opet, poslati, usudili smo se ne očekivati. I zato nelagoda. Trebali smo znati.

Nelagode ima i kod niza onih koji državu koju nemaju, godinama uređuju i spremaju, čiste od zloporaba raznih, demokraciju kao sapun koriste da si milu Domovinu za veliko EU društvo pripreme kako spada. Nelagoda je nedoumica – da li je ova upotreba 'specijalaca' čin demokratskog društva, a valjda jeste jer toga ima i na bajnom Zapadu ili je relikt nekog Varšavskog ugovora. Biti će da je ovo drugo, jer je - gle slučajnosti – baš o Varšavskoj ulici riječ. Znakovitost rješenja ove nelagode odredit će nam sudbinu u godinama idućim. Hoćemo li dopustiti da se sila u naše ime protiv samih nas upotrebljava? Nećemo! – lakmus je koji kaže da demokracija jeste. Hoćemo! – zbogom je i ideji o demokratskom uređenju jer ga nema tko ni održavati, a i zašto bi kraj takvoga stava građana?

Ne mogu zaobići niti nelagodu koju prosvjednici Prava na Grad imaju. Govore o pravnim manjkavostima, o krađi zone pješačke, o rampi koja ima stići gdje joj mjesto nije. Sve to i jeste ali zapravo i nije važno. Važno bi bilo u vladavini prava i funkcionirajućim kontrolnim mehanizmima vlasti. No to u slučaju Varšavske ulice nije slučaj. Ponašamo se (aktivisti) kao da smo u našoj inačici britanskog „Reclaim the street“ a ne vidimo da imamo "Reclaim the state".

Nelagode svugdje ima dakle u količinama velikim. Ona je kao trema koja glumce pred početak predstave muči. Do pred početak. A naša je predstava počela. Zavjesa se digla (ili je pala?).

Povratka na početak više nema. Busije su zauzete od Otvorenog do Jutarnjeg, akteri su pozicionirani.

No ne svi. Pretrčavanja upravo počinju. Crta je noćas pređena. Vrijeme za distanciranje curi kao pješački sat. Sve ga je manje.

Hoće li biti rampe u Varšavskoj – od noćas definitivno nije pitanje.

Hoćemo li – mi, svi - imati svoju Hrvatsku, pitanje je konačno stiglo na tapet.

Brinuti o njoj, čuvati ju, njegovati, šetati njom, zajedno se dogovarati, zajedno ju čuvati, demokratski o njoj odlučivati, od laži ju čistiti, s ponosom ju paziti i voljeti?

Goran Božičević
Voditelj udruge Miramida Centar iz Grožnjana
11.2. 2010.